Iako je bio daleko od savršenog, vlasnici su mu bili spremni oprostiti sve slabosti čim bi sjeli za upravljač. Tada bi do izražaja došlo ono najbolje iz njega – boxer s performansama i zvukom za pamćenje i plemenita vozna svojstva s kakvima se mogao pohvaliti malo koji kompakt iz tog vremena
Susret s Alfa Romeom 33 1.7 16V Quadrifoglio Verde za nas je bio kao susret s pop idolom naše mladosti čija se pojava, karizma te glas i danas, gotovo tri desetljeća od vremena njegove najveće popularnosti, nisu izgubili. Velika je to i važna Alfa svog vremena, iz doba kao metak brzih kompakata i ratova hot hatcheva 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća i bez obzira na puno proteklih godina od tih dana, kompaktna Alfa u najsnažnijem izdanju zbog koje smo na druženje potegnuli do Čakovca, onako kockasta i s patinom vremena, danas djeluje arhaično i zanimljivije nego ikad. U ovoj našoj dugogodišnjoj rubrici “Legendarni automobili domaćih vlasnika” već smo ugostili dvije kultne Alfe – modele 75 Turbo America, te 164 Quadrifoglio Verde, a kompaktna Alfa 33 s djetelinom svakako zaslužuje svoje mjesto u rubrici. Po mnogima je riječ o posljednjoj pravoj Alfi starog kova, prije preuzimanja Fiata, dijeljenja platformi, dijelova i pogona… Na kojoj je baš sve Alfa Romeo.
O velikoj popularnosti kod vozača diljem svijeta svjedoči u 11 godina prodanih milijun primjeraka, dakle od 1983. kada se prva generacija (Tipo 905) pojavila na tržištu kao nasljednica vozački sjajne, ali korodiranjem optereće Alfe Sud, pa do 1994. godine kada Alfa 33 (Tipo 907) mjesto u ponudi prepušta Alfi 145. Na taj je način Alfa Romeo ušao u krug “proizvođača velikih brojeva”, jer nikada prije toliko primjeraka pojedinog modela nije sišlo s traka milanskog proizvođača. Od Alfe Sud je pritom 33 preuzeo četverocilindarski boxer (konstruiran krajem 60-ih i ugrađivan u razne kompakte Alfe do pred kraj 90-ih, Alfistima je jednako legendaran poput kultnog V6 Bussa) te mjenjač, ovjes i upravljački mehanizam s minimalnim poboljšanjima. Boxer motor u velikoserijskom kompaktu bio je kuriozitet, no bez obzira nalazio se pod poklopcem Alfe 33 početni 1,2-litreni benzinac od 68 KS ili 1,7-litreni 16V od 137 KS, vozač je dobivao vrhunski zvuk, miran i uglađen rad, okretni moment dostupan već od niskih okretaja te sjajne performanse. Uz odličnu stabilnost, upravljivost te kontrolu zahvaljujući niskom težištu sprijeda smještenog motora te pogona na prednju osovinu, baš sve izvedbe Alfe 33 vozaču su pružale onaj specifičan talijanski sportski osjećaj u vožnji.
Ipak, vlasnici Alfi 33 potvrdit će kako je smještaj motora do samog prednjeg ruba šasije imao jednu veliku manu: već pri malim brzinama kod sudara prvi je na udaru bio razvodni mehanizam, što je u većini slučajeva rezultiralo preskakanjem ili pucanjem zupčastog remena. Odnosno, popriličnom havarijom. Usto, premda su osamventilci glasili, a i danas glase kao neuništivi, najsnažniji 1.7 16V kao zadnja evolucija kultnog boxera uopće, pokazao se konstrukcijski nešto osjetljivijim pa je zahtijevao i posebnu pažnju. Do 1990. obujmom najveći 1.7 dvoventilac od 115 KS s kultnom oznakom Quadrifoglio Verde, za nastup u redizajniranom izdanju QV (Tipo 907) stoga je dobio četiri ventila po cilindru, sustav elektronskog ubrizgavanja goriva Bosch Motronic ML 4.1 i 137 KS. Alfa 33 s četverolisnom djetelinom s kojom nas je u Čakovcu dočekao 20-godišnji računalni tehničar Karlo Habuš proizvedena je zadnje godine proizvodnje, dakle 1994. i raspolaže sa 132 KS zahvaljujući ugrađenom katalizatoru. Riječ je o potpuno originalnom primjerku kakvi se općenito više rijetko susreću. Posebice na našim cestama… Nedostaju mu, objašnjava Karlo, tek originalne maglenke koje nije lako nabaviti. Zanimljivo je i kako bijelu Alfu 33 QV, koja na leđima ima 190.000 prijeđenih kilometara, Karlo i njegov pet godina stariji brat Domagoj koriste svakodnevno već osam godina koliko je u njihovom vlasništvu. U automobil su, kažu, puno uložili, od kompletnog lakiranja, preslagivanja mjenjača i motora, sređivanja elektronike pa do originalnih sitnica koje je bilo nešto teže nabaviti, i kako im kao pravim Alfistima sada ne preostaje ništa drugo nego da ga voze i uživaju u svakom idućem kilometru.
Dečki su pravi zaljubljenici, jako vezani uz automobil kakvog je vozio i njihov otac sredinom 90-ih, pa njihova odluka i ne čudi. Cijena? Danas je zbilja teško odrediti vrijednost ove legendarne Alfe koja, zanimljivo, nikad nije prohrđala čak ni pored otvora za ulijevanje goriva, što joj je inače rak rana, a ima i urednu podnicu. Primjetno je, međutim, da im s godinama cijena raste pa tako najbolji primjerci s malo kilometara stoje i 8000 eura. Rijetke izvedbe Permanent 4 (kasnije Q4) s pogonom na sve kotače i aktivnim upravljanjem Visko spojke još su skuplje, a cijenu dobro drže i karavanske izvedbe SportWagon, neovisno o motorizaciji. Braća iz Čakovca su, kako sami kažu, ovisni o specifičnom urliku 16-ventilskog boxera, kao i o guštu koji im pruža u vožnji. Premda je, kažu, “tvrd kao daska”. A kako smo se i sami uvjerili, voziti se u tek 1000 kg teškom i četiri metra dugačkom Talijanu s motorom od 132 KS koji se vrti do 7200 okretaja i bez daha ne ostaje do 210 km/h, doista je iskustvo kakvo današnji automobili više ne mogu ponuditi… Čisti je to “old school” užitak upravljanja automobilom, praćen neponovljivim zvukom, odazivom na gas u milisekundi i ležanju o kakvom današnji prednjepogonaši mogu samo sanjati. Ovakve “naprave” iz zlatnog doba automobilizma danas doista vrijedi čuvati…