Izdržljivost Fiata Stila je solidna, motori temperamentni i trajni, a cijene povoljne
Elektronika? Nemam problema. Ovjes? Isto tako. Motor? A što da vam kažem, odličan. Kratko je to svjedočenje prvog vlasnika dizelskog Fiat Stila starog 12 godina i s prijeđenih 191.000 km, čije se pozitivno iskustvo uopće ne uklapa u predodžbe o Stilu kao još jednom traljavom Talijanu.
Istina, karijera mu nije bila baš svijetla, ali korijeni toga najviše leže u suzdržanom dizajnu peterovratne izvedbe (i karavanske Multiwagon iz 2002.), lišenog tradicionalnog talijanskog šarma, koji je imala samo sportska, trovratna izvedba. Odluka o konzervativnijem kroju, vođena idejom o većem uspjehu izvan Italije, na koncu se pokazala jalovim, a kod vjernih ljubitelja talijanskih auta čak i kontraproduktivnim pokušajem, čiji loš odjek nije uspio bitno popraviti ni nasljednik iz 2007., ponovno nazvan Bravo…
A Stilo, kako pokazuje i primjer našeg testnog, uredno održavanog i normalno voženog primjerka, uopće nije loše sklopljeni kompakt. Obiteljski je prostran, dobro opremljen i pregledan, premda je istina da su, općenito gledajući, standardi izrade, materijala i bučnosti niži nego u (skuplje) konkurencije (Golfu, Focusu i Astri).Cijelim se autom provlači pomalo hladan osjećaj netipičan za talijanski auto, a imidž Talijana koji nit smrdi nit miriši te čijom će vam kupnjom mehaničar postati najbolji prijatelj, priskrbile su mu uglavnom napuhane birtaške priče. Za koje se na koncu ipak ustanovi da nisu utemeljene na kapitalnim kvarovima koji bi iziskivali velike troškove, već iznad prosječno brojnim manjim nedostacima, pojačanim frustracijom zbog odmaka od šarmantnog talijanskog dizajna.
Za kidanje živaca zaslužni mogu biti prije svega slabosti električne instalacije, zaigran rad elektronike i otkazivanje središnje jedinice (centraline) te ležernija završna izrada, koja od vlasnika već u startu traži malo više tolerancije. Međutim, dobro ponašanje u vožnji i vozački nastrojeni motori su tradicionalno svijetle točke Fiata, zbog kojih se Stilu uglavnom i daje naklonost. Naravno, uz povoljnu cijenu, kao također jak adut. Bez obzira bili u pitanju benzinci ili dizelaši, ne može se govoriti o lošem i dobrom izboru, već o manje dobrom ili odličnom. Benzinci (80 do 133 KS) su uvijek spremni na visoke okretaje te čak i u slabijim izdanjima znaju pružiti dašak uzbuđenja. Veliki 2.4 sa 170 KS i automatskim mjenjačem u pravilu je gažen i zato – oprez! Dizelski 1.9 JTD (80 do 150 KS), bez obzira na bučniji i grublji rad, koji ne zvuči najljepše, može biti pravi bingo, pouzdan je i trajan, ali samo ako nema milijun kilometara. Kod dizelaša treba dodatno pažljivo pregledati i isprobati rad prednjeg ovjesa, koji zbog težine prije popušta nego kod benzinaca.
Motor 1.9 JTD (najčešće sa 80, 100, 115 ili 120 KS, a rjeđe 16V sa 140 i 150 KS), jedan je od najizdržljivijih i najpouzdanijih dizelaša svoje klase. Među benzincima najmudrije je odabrati solidni 1.6 16V (103 KS)