Zamijenio je također uspješni model 127, osvajača titule Europski automobil 1972. godine, na čijoj je osnovi 1980. napravljen Yugo 45. Uno je ponio ime slavnog modela Tipo Uno iz 1910. i ukupno je proizveden u 8,8 milijuna primjeraka. U povijesti automobila to je osma po veličini serija na jednoj platformi.
Krajem 1983. osvojio je titulu Europskog automobila 1984. godine i to je bio veliki poticaj za njegov uspjeh. Do 1995. se proizvodio u matičnom Fiatovom pogonu, od 1992. do 2000. na Filipinima, a od 1995. do 2003. u Maroku. Za nas je posebno zanimljiva proizvodnja od 1995. do 2002. u Poljskoj, a u Južnoj Americi Uno se proizvodio od 1983. do 2010. Zatim se to ime na južnoameričkom tržištu (New Uno) koristi za novi model na bazi prethodne Pande.
Uno je bio suvremen auto za svoje doba, a dizajnirao ga je Giorgetto Giugiaro. Imao je koeficijent otpora zraka 0,33, što je i danas izuzetno za automobil niže klase, a 1989., je izmjenama prednjeg dijela snižena na samo 0,30. Koristio je motore sa 903 ccm sa 45 KS i 1116 ccm sa 54 KS – radilo se o poznatim Fiatovim motorima čije su se verzije ugrađivale u Yugo 45 i Zastavu 101. Opremao se i dizelašem zapremine 1301 ccm i snage 45 KS, koji se nije pokazao trajnim i pouzdanim (Fiat je probleme s trajnošću dizelaša riješio tek krajem 80-ih).
Velik napredak je napravljen krajem 1985., kada je napravljen motor 1.0 FIRE (Fully Integrated Robotised Engine), zapremine 999 ccm i snage 45 KS. Zatim su predstavljeni modeli 1.4 i.e sa 70 KS, 1.4 Turbo sa 100 KS i 1.7 D sa 60 KS. Vrijednost koncepta Uno potvrdio se činjenicom da se nastavio proizvoditi dugo nakon što je 1993. stigao njegov nasljednik Punto.
Uno Turbo i.e.
Dvije nepomirljive osobine – velika snaga i mala masa prometnule su Fiat Uno Turbo i.e. u mitski model torinskog proizvođača. Izvanredna gradska jurilica iz osamdesetih i prve polovice devedesetih godina prošlog stoljeća Fiat Uno Turbo i.e. u svoje je vrijeme predstavljao automobil snova za vojsku tad još bubuljičavih ljubitelja automobila. Ta nabrijana turbo raketa, proizašla iz velikoserijskog pristupačnog gradskog modela koji se prodao u milijunskim nakladama, uz dodatnu injekciju konja i sportskiji izgled, bila je potpuno u tadašnjem trendu.
Jedan od najupečatljivijih predstavnika te filozofije kultni je Fiatov model Uno Turbo i.e. Prva je generacija predstavljena 1985. godine sa 105 konjskih snaga ispod poklopca, koliko je postizao njegov 1,3-litreni turbobenzinac. Ujedno je Fiat Uno Turbo i.e. i prvi Fiatov model s turbopunjačem, a sama tehnologija, nije pretjerano reći, potječe iz iskustava Ferrarija iz tog vremena s turbomotorima u Formuli 1.
Sam je motor od 69 KS već bio ugrađivan u Ritmo i Uno 70 SX, a za ovu je priliku oplemenjen Bosch elektroničkim ubrizgavanjem u više točaka (otud i oznaka Iniezione elettronica, odnosno i.e.), kao i Magneti Marelli elektroničkim paljenjem te IHI vodom hlađenim turbopunjačem s hladnjakom stlačenog zraka i maksimalnim tlakom od 0,7 bara. Kao rezultat te vrhunske tehnologije Fiat Uno Turbo i.e. postizao je 105 KS pri 6500 okretaja u minuti i 150 Nm pri 3200 okretaja. Ti podaci, naročito danas, ne obaraju s nogu, no s težinom od tek 845 kilograma Fiat Uno Turbo i.e. je 100 km/h iz stajanja hvatao za okruglih osam sekundi i mogao potegnuti do 200 km/h!
S takvim arsenalom talijanski je automobilčić bio predodređen za lijevu traku autoceste, no tražio je i vještog vozača, što golobradi mladići koji su bili i njegovi najveći fanovi počesto nisu bili, pa su ga zbog mnogih nesreća s najtežim posljedicama, onako laganog i snažnog, počeli nazivati mrtvačkim kovčegom na kotačima. Takav imidž automobila očito poželjnog za izbjegavanje nije se svidio torinskom proizvođaču, pa su se modeli koje su radili od 1988. godine nadalje, da bi se povećala njihova sigurnost u vožnji, mogli naručiti i sa Lockheedovim Anti-skid sustavom protiv proklizavanja (poznatom iz avioindustrije, a zapravo vrsti jednostavnijeg ABS-a).
Godinu kasnije, pak, stigla je redizajnirana izvedba sa 1,4-litrenim motorom iz Fiata Tipo, koji je u verziji Turbo raspolagao sa 118 KS, dok je najveća brzina pomaknuta na 205 km/h. Ubrzanje do 100 km/h od 8 sekundi je ostalo identično zbog veće mase od 925 kilograma, no kraj ere takvih brzih gradskih jurilica počela su pomalo najavljivati usklađivanja s direktivom o ispušnim plinovima (Euro 1), pa se tako 1991. godine uvodi obavezni katalizator, a snaga pada na 111 KS.
Rad Giorgetta Giugiara i danas plijeni skladnim izgledom i štosnim detaljima poput kvake na vratima, pa ne čudi ni da se 1984. Fiat Uno okitio naslovom Europskog automobila godine. Uz pomoć turbopunjača do 118 KS – skromni Uno početkom devedesetih s najvećom brzinom od 205 km/h uzimao je mjeru puno razvikanijim modelima Vožnja u Turbu i.e. je istinska senzacija: vrlo rani snažni udari u kralježnicu su zagarantirani, pa je potrebna i hladna glava ako se iz auta želi izvući najviše, naročito na mokrom kolniku. Maglenke, veći prednji branik, mali stražnji spojler iznad stakla, spušteno podvozje, naplaci od 13 cola i serijski desni retrovizor upućuju na najsnažniji Uno Turbo i.e. Kožni Momo volan rezerviran je samo za Turbo i.e. verziju kao i sportska sjedala s finom tkaninom, dok je kontrolna ploča obogaćena pokazivačem pritiska ulja. Iznimno prostrana kabina s upotrebljivim prtljažnikom te dovoljno mjesta za četiri odrasle osobe osnovne su kvalitete svakog Fiat Una, a ima ih i Turbo izvedbi.