Najpopularniji talijanski malac zapravo nije Topolino, Fićo ni Cinquecento. Fiat Nuova 500 jedan je od najuspješnijih malih automobila u povijesti, remek-djelo Dantea Giacose. Rađen je od 1957. do 1975., a ukupno ih je napravljeno oko četiri milijuna – razni izvori navode brojke od 3.700.000 do 4.250.000. Riječ je o vozilu minijaturnih dimenzija (2970 x 1320 x 1325 mm, samo je BMW 600 među četverosjedima kraći, 470 – 525 kg), pogonjenom zrakom hlađenim dvocilindrašima u repu. Prvi model imao je 479 ccm i 13 KS, no već 1958. pojavljuje se Sport sa 499,5 ccm i 21,5 KS, koji juri do 105 km/h. Od modela D 1960. standardan je motor od 499 ccm i 17 KS, a 1972. u završnom modelu 500 R stiže motor ‘peglice’ od 594 ccm, no sa snagom spuštenom na familijarnih 17 KS.
Uz Nuova 500 veže se nekoliko iznenađujuće često ponavljanih zabluda. Ponajprije, ovaj automobil mnogi brkaju s 2 godine starijim i osjetno većim Fiatom 600, kod nas poznatim kao ‘fićo’. Dva su automobila koncepcijski i dizajnom vrlo različita – 600 ima 4-cilindrični vodom hlađen motor, te je u svoje vrijeme smatran porodičnim automobilom za 4 osobe, dok je Nuova 500 osjetno manji te su stražnja sjedala samo za nuždu, odnosno za vrlo malu djecu. Stvari se dodatno kompliciraju zbog današnjeg retro modela, predstavljenog 2007., na 50-tu obljetnicu originala. Aktualni Fiat 500, kojeg bi trebalo pisati upravo tako, samo s brojkom, bez dodataka, učestalo se naziva ‘novi fićo’. To je inicijalno pogrešno, jer je model dizajnerski baziran na Nuova 500, a ne na 600. No kako je nadimak ‘fićo’ (kod starih modela zapravo bi ga trebalo koristiti samo za Zastavu, a ne i za Fiat) uhvatio već vrlo dubok korijen u ovih 10 godina, vjerojatno bismo to morali prihvatiti kao uvriježenu pogrešku, ozakonjenu rasprostranjenošću.
Vrlo je česta i zabluda po kojoj se za model Nuova 500 veže nadimak Topolino. To je nadimak posve drukčijeg malog automobila jednake oznake, s motorom sprijeda, inicijalno predstavljenog 1936. Antropomorfiziranjem njegovih linija uistinu možemo zamisliti figuru Mickey Mousea (Topolino je talijanski naziv tog Disneyevog lika), dok Nuova 500 nema dodirnih točaka s njim – dostatno je pogledati nastavke sjajnog crtića ‘Auti’, u kojima se oba pojavljuju kao likovi, da biste shvatili razliku. Drugi naziv pod kojim ga se često i ne baš najsretnije spominje jest ‘cinquecento’. To nije ništa drugo nego talijanski izgovor njegove brojčane oznake te u tom smislu nije posve promašeno, no nakon što je Fiat 1991. predstavio model slovne oznake Cinquecento postalo je poželjno izbjegavati ovaj, dotad legitiman nadimak. Upravo zato, kako bismo posve izbjegli sve nejasnoće i poluinformacije, kakvima nas nerijetko bombardiraju mediji, ovaj bismo legendarni automobilčić trebali zvati Nuova 500.
Kako god ga zvali, legenda je čija popularnost među kolekcionarima ne jenjava, no zbog velike produkcije u Italiji ih je još moguće naći razmjerno jeftino, dok kod nas, ali i drugdje u svijetu drže dosta visoke cijene. Čak i danas, ovo je vrlo dobar mali gradski automobil, u domovini često korišten kao svakodnevno vozilo. Prisjetimo se još detalja: rođen je u znaku raka: po nekim izvorima 1. srpnja 1957. predstavljen je talijanskom premijeru, a dan potom publici, no većina prezentaciju datira na 4. srpnja. Rani modeli imali su samo dva sjedala, a iza policu za odlaganje stvari. Također, imali su platneni krov pune duljine, kasnije su došle poznatije nam opcije: većina manji platneni samo sprijeda, a bilo ih je i s tvrdim krovom. Vjerovali ili ne, ovaj simbol Italije je nastao na bazi skica čiji je autor Hans Peter Bauhof, tada mladi zaposlenik njemačke podružnice Fiata! Deklarirana potrošnja modela iz 1957. je 4,5 l/100 km, a najveća brzina samo 85 km/h. Zastarjelo rješenje vrata sa stražnjim prihvatom zamijenjeno je 1965. dolaskom modela 500 F. Bogatije opremljeni 500 L (1968. – 1972.) donio je radijalne gume, nove instrumente, više plastike i umjetne kože, te narastao za 6 cm, na preko tri metra duljine, zahvaljujući dodatnim branicima ‘na kat’. Kao i kod Fiće ‘kontraša’ i u svijetu manje braće su rani modeli s ‘krivo okrenutim’ vratima danas mnogo rjeđi i mahom osjetno skuplji na tržištu.
Osim ‘običnih’ modela, pamtimo i specijalne inačice. Produljena na 3185 mm, karavanska inačica Giardiniera se pojavila na tržištu 1960. (uključujući i zatvorenu dostavnu verziju poznatu kao Furgoncino) te ostala u ponudi do 1975., a pod Autobianchijevom značkom (samo na talijanskom tržištu, od 1967.) čak do 1977. Motor je prerađen i položen, kako bi iznad njega bilo što više tovarnog prostora. Zanimljivo, sve do kraja proizvodnje model je imao ranu inačicu vrata, pričvršćenih straga, premda je drugim detaljima uglavnom pratio kozmetičke promjene osnovnog modela. Ukupna produkcija modela pod obje značke otprilike je 327.000 primjeraka.
Najskuplji i najatraktivniji je posve drukčiji model. Tzv. vozila za plažu u Italiji su poznata pod nazivom ‘la spiaggina’, a međunarodno mahom kao ‘Jolly’, premda je to zapravo bila oznaka koju je koristio samo najveći proizvođač, karoseristička radionica Ghia. Njihov najuspješniji model bio je na bazi Fiata 600. no od 1958. su prerađivali i manji model. Danas su ovo jako skupi kolekcionarski primjerci, najbolji idu i po više od 100.000 eura. Zanimljivo, premda Nuova 500 nije bio osobito čest u Jugoslaviji, postojalo je nekoliko Jolly modela korištenih u službene svrhe, pa ih se danas nerijetko pogrešno smatra dijelom Titove garaže. S druge strane, 600 Jolly, koji se lakše mogao povezati s ‘fićom’, čini se, nije postojao s ove strane Jadrana.
Spomene li vam tkogod danas brojke od 40 KS i 140 km/h, nasmijat ćete se, no to su otprilike bile razumne granice tuniranja motora Nuova 500. Sportski modeli Abartha, Gianninija i Steyr-Pucha zadržavali su se unutar njih, no mala masa i sjajna okretnost činili su njihove jurilice vladarima najmanjih kategorija utrka i relija. Oznake Abarthovih modela 595 i 695 (SS, Asseto Corsa, Competizione) nedavno su oživljene kod reinkarnirane marke. Najznačajnija je pobjeda ostvarena na reliju Liège-Brescia-Liège za aute do 500 ccm 1958. Svih 7 Fiata uspješno su završili vožnju preko Europe, dok je većina ostalih konkurenata odustala, što je pokazalo ključnu razliku između ozbiljno koncipiranog modela ozbiljne tvornice i kojekako sklepanih mikroautomobila manjih proizvođača.
Uza sve ostalo, tu je i nebrojena količina inačica koje su u malim serijama radili raznorazni, uglavnom talijanski karoseristi. Poput većine talijanskih velikoserijskih automobila i 500 je poslužio kao osnova za prerade, a i čitava nova marka Autobianchi kreirana je isprva kako bi radila derivate modela, pod nazivom Bianchina, u raznim izvedbama. I drugi modeli, poput Vignaleovog retro roadstera Gamine ili Fervesove amfibije Ranger, proizvedeni su u solidnim serijama, a o desetinama unikata pisane su i knjige. Realno su ipak, makar među njima ima i fascinantnih primjeraka, svi oni u sjeni glavne zvijezde, običnog, tvorničkog Nuova 500..
